4. korizmena nedjelja
U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.“
Iv 3, 14-21
Bog je ljubav i uvijek ostaje vjeran. Nikad nam neće uskratiti svoju ljubav. Vjerujmo u naše sakramentalno posvećenje po krštenju i znajmo da je po njemu Bog u nas utisnuo pečat Duha Svetoga, a to je pečat ljubavi i svjetla. To znači da nas Bog ne ljubi samo u nekom trenutku, u trenucima kada smo dobri, kada nismo sagriješili, nego nas njegova ljubav prati, u svoj svojoj jakosti zauvijek. Otvorimo srce Kristu kako bi mogli svijet gledati i osjećati Božjim očima.
Možda smo si već i sami postavili pitanje, koje je do sada mnoge mučilo - napose one koji nisu vjernici - kako to da Bog koji je savršen, idealan i bez mane, u smrt šalje sina svoga, žrtvuje svoga jedinca?! Nekome tko tako razmišlja, past će na pamet i to da je zapravo pitanje isplati li se tom i takovom Bogu povjerovati, nazivati se njegovim djetetom - a to mi postajemo po sakramentu sv. krštenja - i slijediti ga, za njim ići? Kao da je ta ljubav Boga prema čovjeku u najmanju ruku čudna!
I jeste; čudna je i nevjerojatna, neponovljiva je, jedinstvena je! To je zapravo ljubav neba prema zemlji u svojoj najvećoj punini - i isplati se biti i zvati se dijete Božje, jer Isusovo trpljenje, njegova žrtva i sama smrt na križu, oslobodili su nas grijeha, zla i nevaljalosti, a ispunili nas ljubavlju, dobrotom i pravednošću! Ta je dakle ljubav izliječila svijet, ozdravila ga za sve vjekove. Ostaje samo pitanje - kao i obično - tko želi i tko to traži lijek i liječnika!
Liturgija riječi i dalje donosi iz povijesti Izraela konkretne pouke o potrebi obraćenja i o Božjem milosrđu koje slijedi čovjeka da ga dovede k spasenju. Usprkos stalnim nevjernostima Židova, i čak poglavara i svećenika, Bog nije prestajao slati svoje glasnike. Današnje prvo čitanje govori o rušenju Doma Gospodnjega, Hrama u Jeruzalemu. Nije se slučajno glavno svetište Božjega naroda zvalo Hram - što znači Dom. Bog je očito sa svojim narodom htio uspostaviti obiteljski odnos, htio je zajedno sa svojim narodom živjeti u zajedničkom domu. Posvetio je Dom, nastanio se u njemu na prepoznatljiv način - u obliku kovčega Saveza. Nažalost, Bog je u svom Domu bio ponižen od svog naroda. Ponižavao se smisao ljubavi na koju je Bog pozvao svoj narod. Uzalud ih je opominjao preko proroka - oni su ostajali gluhi, rugali se i podsmjehivali njegovim glasnicima prezirući njegove riječi. Bog tada poseže za kaznom ne bi li kod naroda polučio obraćenje. Zato je Hram morao biti srušen. Ali i u kaznama jednako kao i u opraštanju nalaze se motivi koji bude nadu, Bog ostaje vjeran, jer Bog je ljubav.
Sveti Pavao govori o nezasluženom i besplatnom daru spasenja kojega nam Bog daruje u Kristu Isusu. Tekst sv. Pavla naglašava apsolutnu besplatnost našega spasenja. Milošću Božjom oslobođeni smo od grijeha, izvučeni iz duhovne smrti koju grijeh donosi sa sobom. Sigurno, vjera u Krista je neophodna, ali to ne sprečava da spasenje, koje nam daruje Bog, ostaje besplatni dar, jer nema u nama ništa čime bismo mi mogli zavrijediti spasenje. A ipak je već dva tisućljeća taj dar ponuđen čitavom čovječanstvu, a da ga čovjek postigne, treba vjerovati.
Evanđeoski odlomak donosi drugi dio Isusova razgovora s Nikodemom. Sveti Ivan naglašava "otajstvo spasenja" u koje trebamo vjerovati, Isus je Sin Božji, koji je došao na svijet, od Oca poslan, da bi spasio svijet. Potaknut milošću, Nikodem, koji je bio farizej, susreće se s Isusom, i to po noći. Isus mu objavljuje dar, koji je Bog iz ljubavi prema ljudima učinio, poslao je Isusa, svog Sina da spasi ljude. Ali uz Isusa treba prionuti vjerom. Samo pogled u vjeri usmjeren prema Križu Kristovu donosi oslobođenje od grijeha i smrti. Tako je u prošlosti, u pustinji, Izraelce oslobađao pogled upravljen prema brončanoj zmiji podignutoj na stup. Vjerujemo li mi doista? Ima li u nama vjere kojom bismo prionuli uz Krista svom dušom svojom? Živimo li mi već ovdje i sada u prijateljstvu s Bogom, tako da nas naša vjera uvodi u svijetlost istine Isusa Krista? Da li smo doista dionici njegova života?
Da li mi vjerujemo u njega, da li smo spremni susresti se s njime u sakramentu svete ispovijedi. Doista, znamo da će nas susret s Kristom učiniti i zdravijim i sposobnijim za život i suživot s drugima. Znamo da je nemoguće biti prijatelj s Kristom a ostati isti. Svjedoci su nam svi oni koji su povjerovali jer su postali novi ljudi, promijenio se njihov život, postali su ljudi koji su mogli pobjeđivati nedaće i nevolje života. Želimo li vidjeti te ljude te da li se želimo okoristiti njihovim primjerom. I mi možemo postati sveti, slobodniji, bolji. Potrebno je samo da povjerujemo. A povjerovati znači imati povjerenja da nam Crkva doista naviješta pravog Krista. Ona nam kaže da je Isus zaista tu prisutan. Kad vjerujemo Isusu, onda znamo da postoji i vječni život, da ćemo u njemu vječno živjeti, da će nam on oprostiti sve naše grijehe i propuste, da je Bog naš otac i da nas je On stvorio i da nas jednostavno voli. Vjerovati u Isusa Krista znači imati povjerenja u njega kao osobu, znači imati osobni odnos prema njemu, s njime u molitvi razgovarati, prihvaćati njegovu riječ kao što prihvaćamo riječi.
Vrt djetinjstva
Maša je gledala prema četvrtom prozoru. Ovaj vrt je bio opkoljen visokim zidom. Mramorno kamenje i križevi od željeza i drva nadvisivali su zidove «To je vrt mira. Sve je u pokretu, sve teče, Građani zemlje dolaze i građani zemlje odlaze i ako odlaze na drugi svijet, onda ostavljaju ovdje svoje čahure.
U vrtu mira se čuvaju te čahure», tumačio je Mortimer. Maša nije još ništa razumjela što joj je Mortimer govorio o vrtu mira. Tako joj je ovaj pripovijedao legendu o šansi:
«Kad je čovjek stajao u ovom novom svijetu pred dobrim Bogom, upita ga: Koliko si ti poticajnih izjava dao dok si živio zemaljskim životom, dragi čovječe?Koliko si djelovao izgraditeljski i koliko si budio nadu? Koliko si puta govorio razorne riječi? Koliko si puta drugima prekinuo dah svojom hladnoćom? Ova djela ćemo staviti na lijevu stranu vage. Vaga se skoro nije ni pomaknula. Kad je Gospodin stavio na vagu sve poticajne riječi, malo se pomaknula, ali kad je Gospodin stavio na vagu sve razorne riječi čovjeka, tada se vaga pomakne svom žestinom prema zemlji i iskopa duboku rupu u nebeskoj zemlji. Dobrohotno pogleda Gospodin razrogačene čovjekove oči. I jer nije mogao ništa drugo, Bog mu dade još jednu šansu. Probaj još jednom! Pružio je ovom zaprepaštenom čovjeku svoju ruku i to je ovaj razumio.»
«Imam cijeloga života vremena da naučim pouku iz ove priče i da je razumijem», pomisli Maša i utone u dubok san.
Schöfl – Póll, Elisabeth: Die Parabel für die Kindheit
 |
Župni vjeronaukPetak - Prva pričest - 15.00 h Utorak - Krizma 15.00 h |
+
 |
 |
 |
 |
|