4. korizmena nedjelja
Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla.
Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.« To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« - što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: 'Idi u Siloam i operi se.' Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.« Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah - i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!« Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?« Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa«. Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« Isus im odgovori: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: 'Vidimo' pa grijeh vaš ostaje.«
Iv 9,1-41
Što hoćeš da ti učinim?
U današnjem se evanđelju Isus predstavlja kao svjetlo koje je došlo na svijet. Na slijepcu kojega je Isus ozdravio evanđelist Ivan razvija krsnu temu: izlazak iz tame u svjetlost.
Čitajući tekst evanđelja, pratimo dvostruki proces. S jedne strane proces u kojemu vjerski poglavari ispituju ozdravljenoga i koji završava njegovim odbacivanjem i isključenjem iz zajednice. Čak se ni njegovi roditelji ne usuđuju stati iza njega kao svjedoci, jer svatko tko se stavlja na stranu toga »čudnog« Galilejca, mora računati s isključenjem iz sinagoge. Istodobno se u srcu slijepca događa jedan sasvim drugačiji proces. Njegove se oči otvaraju i on prepoznaje onoga koji ga je izliječio. U prvi čas on je za njega samo »čovjek koji se zove Isus«. Tek ga farizejsko osporavanje Isusa tjera na razmišljanje: Pa zar je Isus grešnik? Zar zbog toga što je učinio nešto veliko i plemenito u subotu? Nemoguće. Onaj koji je u stanju takvo što učiniti mora biti Bogu jako blizak, on mora da je prorok - jer Bog sluša samo onoga koji ga se boji, koji čini njegovu volju!
Ozdravljeni po drugi put susreće Isusa, i to stvarno, i tek tada mu se ponovno otvaraju oči - oči srca. On u njemu prepoznaje onoga koji je Sin čovječji. »To je onaj koji govori s tobom« - kaže mu Isus. Ono što mu je u srcu odjeknulo izriču njegove usne: »Vjerujem, Gospodine!« Sve drugo što bi još htio reći to izriču njegova koljena, to pokazuje njegovo tijelo: baca se ničice pred Isusa i priznaje ga Mesijom, Sinom Božjim. U dvostrukom smislu taj čovjek izlazi iz tame na svjetlo: gleda svojim tjelesnim očima i očima srca prepoznaje u Isusu iz Nazareta onoga koji je »svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka«.
P r a š i n a
Prašina nečujno pada i noge je tiho nanose, jer je sitna i neprimjetna.
No opet, premda sitna, ipak neugodno onečišćuje prostor ljudskog življenja i teško ju je očistiti.
Svaka dobra domaćica je svjesna toga da je borba s njom vrlo teška, svakodnevna i neprekidna, jer se podmuklo zavuče i do najudaljenijeg kuta. Kamo sreće kad bi pogled na nju redovito čovjeka iznova podsjetio da je on sam samo prah i da se u prah vraća.
Onda bi budno pazio da ne onečišćuje okoliš svoga i tuđega življenja prašinom zla i grijeha, što prodire do svake pore.
Tada bi bio i zahvalan Onome koji je došao iz neprolazne vječnosti, te ponizan nije prezao ni prezirao zagaziti u prašinu naše ljudskosti.
Jer je prošao ovim našim prašnjavim svijetom navješćujući evanđelje, kako bi nas brižan poučio otresti prašinu slabosti s haljine svoje ljudskosti, te oprati stopala i noge okaljane blatom zloće.
I dok smo u čudu zdvajali o smislu njegove riječi, nećkali se i zbunjeni pitali kako je moguće to izvesti, on se pokoran prignuo i noge nam milošću oprao.
Dvanaesta postaja – Isus umire na križu
Stoljeće osamnaesto. Hrvatska se počela oslobađati turskog smrtonosnog stiska i zagrljaja. Počela je sebi pripajati svoje stoljećima odsječene udove, oživljavat područja desetljećima mrtva i opustošena.
Kad se činilo da će i Crkva odahnuti i svježi zrak udahnuti, onda njezini katolički, to jest austrougarski apsolutistički vladari uvedoše ‘reforme’ koje je ne obnoviše, nego zadadoše bolne udarce. Ni njima nije trebala slobodna životvorna majka, nego izmoždena i beživotna ropkinja.Zato između ostaloga ukinuše više redova, i zatvoriše brojne redovničke samostane.
S: Pomolimo se.
Na križu umrli Isuse, neka nas tvoja smrt oživljuje, kako bi naše umiranje poradi tebe Obnavljalo Crkvu i davalo pravi život našem narodu.
 |
Prošle nedjelje smo se kao vjernici priključili velikoj akciji za pomoć Hrvatima Bosne i Hercegovine. I ovaj su se put naši pokazali da itekako imaju osjećaja za potrebite. Unatoč vlastitih teškoća skupljeno je 550 kn. Dar ću predati u biskupiju. HVALA SVIMA! |
 |
|
 Alojzije Orlović, sin Branke i Saše iz Sv. Đurđa, Dravska 32. Peto dijete obitelji Orlović krstio je naš biskup Josip Mrzljak. |
 |
 |
|