4. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?« A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.
Lk 4,21-30
«Za košaru s rakovima ne treba poklopca. jer ako se koji rak i uzvere, drugi rakovi ga povuku nazad. Tako je i kod nekih ljudi. U takve ljude ubrajamo i Nazarećane: «Zar ga ne poznamo, on je jedan od nas. I jer mi to ne pokušavamo činiti, neće ni on moći.» Tako su ga oni prosuđivali. To je bila njihova nevjera.
Osmišljeno življenje
Jednoga dana, u ranom srednjem vijeku, neki čovjek ide prašnjavim stazama svojim putem. Kao i uvijek, susretao je ljude, kao i uvijek zastajao bi, promatrao ljude, pitao ih što rade i za koga to rade, jer već neko vrijeme nije znao ni za kakvu odluku, niti je znao što bi radio i za koga bi radio. Umoran od razmišljanja kretao je naprijed da bi čuo od drugih ljudi što ih pokreće. Na ovaj način je želio, iz tuđeg iskustva, doznati što je izgubio. Tada sretne čovjeka koji je na rubu puta, potpuno sagnut, udarao jednu stijenu.
Putnik je zastao i dugo vremena promatrao čovjeka. No, jer nije shvatio njegov posao, upita ga: «Prijatelju, dugo te promatram kako sagnut udaraš po ovom kamenu. Meni samome nedostaje razuma. Prijatelju, možeš li jednom čovjeku rastumačiti i otkriti što činiš?» Taj, ne podižući pogled u stranca i dalje sagnut, udarajući po kamenu, jedva razumljivo, reče: «Vidiš sve, tučem kamen.»
Putnik je zamišljeno krenuo dalje. Mislio je: kakav je to život, cijelo vrijeme udarati kamenje? No, jer je njegova pomutnja postajala veća, mislio je da će i njegova sreća biti veća kad je ugledao nekog čovjeka gdje sjedi, koji je pažljivo udarao po stijeni, kao i onaj prije. I njega šetač upita: «Prijatelju, zašto udaraš po stijeni? Čovjek, malo zaplašen pitanjem, malo zastajkujući, odgovori: «Zar ne vidiš, prijatelju, pravim kutni kamen.»
Zapanjen svojim neznanjem pođe čovjek dalje. Sumnja je u njemu rasla, jer nije mogao shvatiti ono što je gledao. Zar je sva životna sreća u tome da udara kamenje ili pravi ugaono kamenje? U previranjima svoga srca skoro je previdio čovjeka mimo kojega je prolazio. I taj je sjedio na prašnjavom rubu puta i udarao po kamenju, kao i prva dva. Putnik stane, čudeći se i ispitivao je što ovaj čovjek radi. Nakon što se uvjerio da i ovaj čini isto i da tuče kamen, pođe polagano k njemu i uputi mu riječi koje nije mogao zadržati: «Prijatelju, reci mi što to radiš? Tučeš li samo kamenje ili praviš li ugaono kamenje?« «Ne, stranče«, odgovori čovjek i obriše znoj s lica: „Zar ne vidiš, ja gradim katedralu!"
Alfried Längle: Osmisleno živjeti
 |
 |
|
 |
 |
 |
|