4. uskrsna nedjelja
“Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje
preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i
ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede,
pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već
bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.” Isus im kaza tu prispodobu, ali oni ne
razumješe što im htjede time kazati.Stoga im Isus ponovno reče: “Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.”
Iv 10, 1-10
Tragedije se svakodnevno događaju. Evo, već na prvim stranicama Svetoga pisma – strašna tragedija: Kajin je ubio svoga brata Abela. Ubio nevina čovjeka. Ubio iz zavisti i netrpeljivosti. Tko može razumjeti um ubojice? A kako razumjeti Stvoritelja pred čijim se očima to dogodilo? Od svoga postanka čovjek se neprestano pita, zašto na svijetu postoji zlo i nepravda, zašto nevini stradavaju. Za nas vjernike jedini pravi odgovor na sva ta teška pitanja jest Isusovo uskrsnuće. Svojom smrću i uskrsnućem Isus je pobijedio zlo i grijeh i otvorio vrata nebeskoga kraljevstva gdje nema ni boli ni suza ni jauka, gdje nema ni smrti. O tome nam danas govori Božja riječ.
JESMO LI OVCE?
Svećenik se kao pastir razlikuje od ovaca., ne pase ih u svoje ime, niti u ime zajednice, nego u ime Dobrog Pastira . Iako nas je Isus nazvao ovcama, mi nismo stado. Mi smo obitelj kojoj je Otac Bog, Isus Brat i Spasitelj. To je velika čast i velika odgovornost, pa zauzimali mi u toj obitelji bilo koje mjesto i bilo kakvo ime.
PASTIR I OVCA
Bio jednom jedan pastir koji se brinuo za svoje stado. Uvijek je tražio za njega najbolju pašu. Napajao ga je, čuvao od vukova. Stado je bilo sretno i napredovalo je.
Jedna je ovca počela umovati: Zašto uvijek moram biti s drugim ovcama? Zašto se uvijek moram gurati kad idem na pašu? Vidjela sam da ima i bolje paše. Zašto ne bi otišla tamo gdje je paša bolja?
Kako bi bilo lijepo da ne moram uvijek slušati pastirove opomene: Tamo ne smiješ ići! Dođi ovamo! Zašto ne bi mogla raditi što hoću? Ako budem sama imat ću trave koliko želim.
Što je više o tome razmišljala, više ju je privlačila zamisao da napusti stado.
Kad je jednom pastir bio zabavljen nekim poslom ovca se iskrala i otišla na drugi pašnjak sretna što je nitko nije primijetio.
Mislila je: konačno sam slobodna. Mogu ići gdje hoću, mogu pasti gdje hoću. Od radosti nije znala što bi. Valjala se po travi, skakutala od sreće, pohlepno pasla...
U potrazi za boljom travom nije ni primijetila da je otišla predaleko. Mračilo se. Strah ju je obuzimao. Nikoga nije bilo tko bi čuo njeno uplašeno blejanje.
Tresla se od straha i zime. Tama je bivala sve gušća. Pokušala se vratiti u stado. Jurnula je niz brijeg i u mraku se zaplela u trnje.
Kako samo bode trnje! Da je bar pastir ovdje - razmišljala je. Sad je uvidjela koliko je pogriješila kad se odijelila od stada.
Pastir ima na brizi čitavo stado i neće ni primijetiti da mu nedostaje jedna hirovita ovca.
Ovčica je proživljavala teške trenutke. Uvidjela je da sloboda nije ono što se čini da jest. A naiđe li vuk sloboda će je koštati života.
Kad bi se samo nekako mogla vratiti u stado. Nikad ga više ne bi napustila. - razmišljala je. O kako bi samo slušala pastira kad mi nešto kaže.
Da bar nije tako mračno i da noć nije ovako hladna. Druge ovce su u staji a ja se tresem od hladnoće. Da me bar nije tako strah i da nisam zapletena u ovo trnje koje tako strašno bode.
Odjednom začu pastirov glas. Dozivao je njeno ime. Baš njeno ime. Mislila je da sanja.
Ovca se silno obradovala. Zablejala je kad je pastir ponovio njeno ime. Pastir je podigao svjetiljku i krenuo prema njoj.
Kad je došao blizu vidio je da je ovca sva zapletena u trnje. Odložio je svjetiljku i kožuh i počeo polako oslobađati ovcu. Trnje ga je bolo i raskrvarilo mu ruke. No on se nije predavao.
Kad ju je oslobodio, Pastir je uzeo ovcu na ruke i pritisnuo je na svoje srce. Kako li se ovca sigurno osjećala u njegovim rukama.
Tek sada je ovca vidjela koliko je pastir voli. Volio ju je i onda kad ju je ograničavao. Volio ju je kad ju je htio očuvati od opasnosti. Kako to prije nisam uočila, predbacivala si je ovca.
Kako me je uvijek tetošio kad sam bila bolesna. Kako me je vodio na pašu kad sam bila gladna i na izvor kad sam bila žedna, ali također i štapom vratio kad sam išla u štetu ili sam bila blizu provalije.
Tada sam mislila da me ne razumije, da ne shvaća moje želje za avanturama. Da me ne voli kad mi ne dopušta činiti što me je volja.
Sad vidim da me onda najviše volio kad me je čuvao od zla. Kako je pastir imao pravo kad je govorio: tamo ne smiješ ići.
Pastir je spustio ovcu kako bi obukao kožuh, a kad ju je ponovno htio uzeti i staviti na ramena ugledao je u njenim očima suze. Bile su to suze kajanja i radosti. Svjetlo svjetiljke odražavalo se u suzama kao u draguljima.
Za sve bogatstvo svijeta ne bi Pastir dao ove dragulje. Uzeo je svoju ovcu na ramena i odnio je u sigurnost.
 |
Vjeronauk prvopričesnici – utorak u 16.00 |
 |
|
 |
 |
 Alen Kralj i Petra Čanaki |
|