6. uskrsna nedjelja
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: "Ako me ljubite,
zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati
drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega
svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer
kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati."
Ivan 14,15-21
Neću vas ostaviti kao siročad…
„Siročad“ – oni koji su bez oca i/ili majke; oni koji su jadni, bijedni. Definicija je to Rječnika hrvatskog jezika. Mi, vjernici, kršćani, nismo siročad! Nismo ni jadni, ni bijedni, ni ostavljeni! Iako, kada promatramo lica nas, kršćana, teško je povjerovati u ovu zbilju. Mnogi od nas, naime, izgledaju, pa neću reći 'jadno', ali: kao da su im potonule sve lađe! Ne, nismo siročad! Gospodin je obećao, i poslao (on ispunja svoja 'predizborna' obećanja!), svoga Branitelja, Duha Svetoga! Nismo li prije par tjedana proslavili silazak Duha Svetoga na naše krizmanike???
Ali, reći će neki od vas, na njima se ne vidi nikakva promjena, zašto? Ne samo na njima, nego ni na nama koji smo kroz korizmeni i uskrsni hod trebali postati bolji kršćani. Kako je to moguće?
Eh, postoji preduvjet, 'caka'. Ono što odvjetnici (i markentinški velikani) napišu sitnim slovima naš Isus govori jasno i glasno: „Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.“(Iv 14,21) Pitanje koje se sada samo od sebe nameće je: LJUBIM LI JA GOSPODINA? I, ako da, GDJE SE TO OČITUJE U MOM ŽIVOTU? Jer On se želi očitovati u meni, u mom životu, želi se, sa svojim Ocem, nastaniti kod mene, ali ne može ako mu ja ne dam prostora, ako mu ja ne otvorim vrata svoga srca, ako ga ja, na kraju krajeva, ne ljubim! Svoju ljubav pokazujem, dokazujem i svjedočim živeći i čuvajući zapovijedi! Koje? Pa već nam nekoliko tjedana evanđelja govore samo o tome: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge“ (Iv13,34)! Sve je rekao, sve i pokazao: potrebno je prati noge svojim bližnjima (ali i izdajicama), biti spreman proliti i posljednje kapi krvi, dati i posljednje atome snage za one koje ljubiš (iako oni toga možda nisu vrijedni), uza sve to moliti za one koji te progone i pribijaju na križ. Ako tako činimo: On dolazi k nama!
I u današnjem dijelu evanđelja, dijelu Isusovih oproštajnih govora, naviješta Gospodin svoj povratak Ocu. No i ovdje nije naglasak na "ostat ćete sami", već na obećanju jednog drugog Branitelja, na obećanju Duha. Duh je onaj koji nas pomaže, sačuvati Isusovu misao i u njegovo ime vjerovati, živjeti i služiti mu. Duh nam je istine od Isusa obećan. Na nama je da budemo spremni primiti ga. "Bez Boga ne mogu činiti ništa. Ali Bog sam ne može za nekoga išta učiniti, ako mu taj nije ostavio malo mjesta."(Majka Terezija) Jedino ako u ljubavi primimo taj duh istine, moći ćemo ljubiti Isusa, makar ga i nikad vidjeli nismo. On će nas voditi, da u Kristovo otajstvo ("Ja sam put, istina i život") sve više uniđemo i sve više u njemu surađujemo. Iz tog živog odnosa s Kristom, omogućuje nam Duh istinsko i pravo nasljedovanje u riječi i djelu. Ljubav se kršćanina naime ne može zadovoljiti tek riječima: nerazdvojiva je veza između znanja i življenja. Kršćansko govorenje i nekršćansko činjenje, čista je laž. Tko vrši Isusovu volju, onaj je, koji ga ljubi i koji s njime živi u nerazdvojivoj vezi. Tako smo i mi – s njime – već na putu iz smrti u život. Ovo što nam ovdje biva obećano neopisiva je nada – posebno jer znamo da na putu nismo sami, bez Branitelja. Zato molimo Boga danas posebno, da iznutra postanemo sasvim prazni, kako bismo njegov duh mogli pustiti unutra u punoj slobodi i otvorenosti, da on njegovo djelo dovrši.
Siročad
Biti siroče je veoma težak i dubok osjećaj.
Riječ siroče, odnosno sirota sadrži u sebi veliku dozu osamljenosti, u kojoj je čovjek isključivo prepušten sam sebi. Biti isključivo sam je potresan pojam, koji nadilazi naš društveni poziv i kojeg se vrlo često plašimo. Nitko od nas ne želi biti sam na ovome svijetu. Nitko od nas ne želi ići sam kroz život, nitko ne želi ni umrijeti u samoći. I ako ne vidiš nikoga tko bi ti mogao pružiti ruku, sjeti se Isusovih riječi: Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.
„Noću sam sanjao kako hodam pijeskom u pratnji Gospodinovoj, a na ekranu noći ugledah sve dane svoga života. Osvrnuh se i vidjeh da se iza svakoga dana moga života nalaze stope, jedna moja i jedna Gospodnja. Tako sam hodao naprijed, dok se ne dovršiše dani moga života. Tada pogledah unatrag, opazih da na nekim mjestima bijaše samo jedna stopa… Ta mjesta zbivahu se u mojim najtežim danima: danima velike tjeskobe, velika straha, velikog bola… Tada zapitah: Gospodine, ti mi reče da ćeš biti sa mnom u svim danima moga života i ja prihvatih živjeti uz tebe, ali zašto si me pustio sama upravo u najgorim trenucima moga života ? Gospodin mi odgovori: Sine moj, ja te ljubim i rekoh ti da ću biti s tobom čitavim putem i da te neću ostaviti niti jednog trenutka, i nisam te napustio… A dani u kojima si ti vidio samo jedno stopu na pijesku, to su dani u kojima sam te nosio na rukama.“Isus je morao otići svom Ocu na nebesa, no poslat će Duha Branitelja koji će biti zauvijek s nama. Zar je moguće da Bog može napustiti čovjeka? Slijedeći živote svetaca, vidimo da je osjećaj napuštenosti od strane Boga bio vrlo čest u njihovim životima. Kao primjer ćemo istaknuti blaženu majku Tereziju iz Kalkute, nama poznata kao velika svetica, koja je posluživala siromahe po kalkutskim ulicama. Zapravo, ona kroz 50 godina svog života nije osjećala Božju prisutnost. Skoro polovicu njezinog života Bog je šutio, pa je stoga osjećala jednu veliku prazninu. „Slušala sam, ali nisam čula. Gledala sam, no nisam ništa vidjela. Jezik je, za vrijeme molitve, blebetao, ali nisam ništa govorila.“ (TIME 2008.) Te su riječi izdanog pisma njezinom dušobrižniku okružile cijeli svijet. Svatko bi se od nas trebao zapitati: što mogu naučiti kroz to svjedočanstvo? Sigurno jedno: da svako od nas može okusiti Božju udaljenost. Zapravo, ta udaljenost još nas više približava Bogu, no nismo toga svjesni. U takvim trenucima dolazi do iskušenja naše vjere: zar Bog stvarno postoji? Majka Terezija nije nikada prestala vjerovati u Božje postojanje. Zapravo, Božju je blizinu otkrivala iznova u onima koje je služila. I u tvom životu dođe teški trenutak samoće i beznadnosti. Sve će se oko tebe rušiti. Zapravo u takvim trenucima moramo pokazati i dokazati našu postojanost u vjeri. Nismo sami na tom putu.
Čuvanje Božjih zapovijedi je zapravo i dokaz ljubavi prema Bogu. U tom milosnom zajedništvu s Bogom sigurno ćeš moći pretrpjeti teške trenutke. Ako je Bog s tobom, tko će protiv tebe?
 |
Tijekom ovoga tjedna možda će malo biti raspored misa izmješan, te molim za razumijevanje. Ovih je dana puno ispovijedi po susjednim župama zbog radosnih slavlja sakramenata. VJERONAUK:prvopričesniciu srijedu u 16 sati. Krizmanici, koji niste uzeli svoje Biblije, dođite u srijedu u 15:45! |
 |
|
 |
 |
 Ozivaju se: Dalibor VRUČINA, r. 14.7.1989., sin Stjepana Vručina i Božice r. Pokos, iz Madaraševca, župa Martijanec UZIMA – Ivanu KOS, r. 26.5.1989., kći Josipa Kos i Draženke r. Brunčić, iz Prilesa, župa sv. Đurđ. Vjenčanje je u Sv. Đurđu 14. 6. 2014. Bojan VRABEC, r. 15.2.1983., sin Ivana Vrabec i Marije r. Margić, iz župe Ludbreg, UZIMA – Ivanu ROT, r. 19.3.1985., kći Ivana Rot i Nevenke r. Petak, iz Hrženice, župa Sv. Đurđ. Vjenčanje je u Sv. Đurđu 31. 5. 2014. |
|