7. uskrsna nedjelja
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.« Riječ Gospodnja.
Iv 17, 1-11
Objavio sam ime tvoje ljudima
„Oče, došao je čas…“ Tim riječima Isus započinje svoj današnji govor. Došao je čas. Vrijeme je.
Pred nama je posljednji tjedan uskrsnog vremena. Vrijeme je da se zapitamo: što se ovog Uskrsa promijenilo u mome životu? Jesu li Isusove riječi uskrsnule u mome životu? Što se u ovom milosnom vremenu promijenilo u meni, u mom srcu, u mom životu??? Vrijeme je da se zapitamo jesmo li, svojim životom, riječima, djelovanjem, objavili Očevo ime ljudima. Ili smo Ga spominjali samo u jadikovkama, ogovaranjima, psovkama…
Isus moli Oca da ga proslavi. Ali ne onako kako mi obično molimo: daj da budem faca, da me svi vole, da budem super cool… Ne. Isus govori: „Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe“ (Iv 17,1). Nije njemu do vlastite slave. Niti do divljenja. Niti do mišljenja ili odobravanja društva. (Kako mi često procjenjujemo i usmjeravamo svoje djelovanje.) Ne. Isusu je stalo samo do slave Očeve! (Divno je to pojasnio Ignacije Loyola riječima: „Sve na veću slavu Božju!“) Isusu je stalo samo do toga da mi upoznamo Oca i da tako postignemo radost vječnoga života. „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskoga Boga i koga si poslao – Isusa Krista“ (r.3).
Život vječni. Mnogi su, pročitavši ove riječi, pomislili: „Lako za vječni život. Mi trebamo živjeti i sada. U vremenima poplava i suša. U vremenima kredita i nezaposlenosti. U vremenima ekonomske, moralne i duhovne krize. Kako ćemo mi živjeti danas?“
Isus i to uključuje u svoju velikosvećeničku molitvu: „Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu…“ (r.11). On za nas moli! Isus. Sin Boga živoga! On za nas moli! On moli Oca da nas sačuva u svome imenu, da budemo jedno kao što su On i Otac jedno (isti redak). I niti to nije dovoljno za njega! Niti njegova molitva, niti njegova muka, smrt i uskrsnuće, niti činjenica da se svakoga dana daruje na oltaru pod prilikama kruha i vina. Ništa od toga kao da nije dovoljno našem Bogu – zna on: „Ljudsko srce zadovoljno nikad posve nije…“ (P. Preradović). Stoga nam šalje Duha Svetoga! Šalje nam, zapravo, svoju ljubav. Ljubav koja proizlazi iz Oca i Sina. Došao je čas. Vrijeme je da otvorimo svoja srca djelovanju Duha! U tjednu koji je pred nama, u vremenu kada razmišljamo o iščekivanju silaska Duha Svetoga, uzmimo si truda pa svakoga dana zamolimo Duha Svetoga da nas ispuni, da nas promijeni kao što je ispunio i promijenio apostole na blagdan Pedestnice! Molimo rado himan Duhu Svetome!
Moj život ima smisla
Evanđelist Ivan želi, riječima oproštajnog govora, jasno reći: u Isusu se Bog pokazuje kao Otac koji ljubi. Bog nije netko tko želi, na silu i strahom, vladati našim životom. On je u Isusu Kristu prijatelj našeg života: „Ovo je vječni život: spoznati tebe, jedinoga i pravoga Boga i Isusa Krista koga si ti poslao", tako glasi evanđeoska poruka. Tko se osloni na Isusa, ide s njim njegovim putem, ti i te će Boga doživjeti kao dobrog i brižnog Oca - a time i dobiti vječni život, život pun smisla - u svim okolnostima. Život, ne kao jednostavno vegetiranje, ne kao bezvoljno lutanje amo - tamo, nikakvo plašljivo skrivanje i učvršćivanje - nego život kojeg prate i nose dobre i brižne Očeve ruke, snagom koja je jača od smrti. To je uskrsli život. Zar to nije nešto veličanstveno?
Tim putem želimo ići
Možda sada netko misli: To su stvarno velike riječi. Ali što to ima veze sa mojim svagdašnjim životom? Ili se pitamo riječima jedne nove pjesme: „Tko će slijepim ljudima donijeti svjetlo? Tko će plašljivom čovjeku pružiti ruku? Tko će žednom pružiti vrč hladne vode? Tko će onome koji zdvaja dati odvažnosti?Tko će dati oslonca čovjeku koji propada? Tko ide putem - kojim se trud isplati?
Evanđelist Ivan nam, danas, daje odgovor: osloni se na Isusa. Spoznaj Isusa i daj da te on ohrabri. Povjeruj njemu i njegovoj poruci o pravom životu! Dopusti da te nose i drže blage očinske ruke i čini ti to onima koji takve ruke trebaju.
Sve ima svoje vrijeme, veli Propovjednik. Jasno nam je da vlat pšenice neće brže rasti budemo li je potezali i da dijete neće ranije sazreti zabranimo li mu da se igra. Za rađanje i rast treba vremena. Za određene spoznaje treba vremena. Međutim, čovjek je često nestrpljiv. Mučno mu je čekati, pogotovo iščekivati nešto što ne zna kako će doći. Upravo je to slika apostola poslije Kristova uskrsnuća, pogotovo nakon što je Isus uzet na nebo.
Eno ih u gornjoj sobi. Ne znaju još što će biti s njima i što im je činiti. Zbunjeni su. Nesigurni. Osjećaju u sebi strah i tjeskobu da bi mogli stradati kao Isus, a u isto vrijeme vide i znaju da je Krist pobijedio smrt. Znaju i osjećaju da je uskrsnuli Isus s njima, da se ne bi trebali ničega bojati, no u isto vrijeme osjećaju kako im nedostaje nečega važnoga da bi mogli krenuti. Slute da bi im onaj obećani Tješitelj trebao otvoriti um i srce i ispuniti ih hrabrošću. No, kada će se to zbiti i na koji način, nisu mogli znati. Mogli su jednostavno ili čekati ili odustati.I, evo, iako tjeskobni i nesigurni, donose najbolju moguću odluku: ostaju zajedno i ustrajavaju u molitvi. Bilo je to deset dana “duhovnih vježbi”. Vrijeme šutnje, vrijeme priprave, vrijeme sazrijevanja. Nije to bio gubitak vremena. Kao da je Duhu Svetom bilo potrebno desetak dana njihove bliže priprave da ih “zateče i budne u molitvi i raspjevane u pjesmi”.
Tako apostoli. Međutim, Biblija nam donosi i niz drugih primjera. Nije li Mojsije boravio više godina na Sinaju dok nije dospio do gorućeg grma? Tako je i narod čak četrdeset godina hodio pustinjom. I gospodin je Isus na početku javnog djelovanja boravio u pustinji četrdeset dana. Sjetit ćemo se da ono Pavao nakon svojega krštenja tri dana nije ni jeo ni pio… Mnogi nam sveci svjedoče o vremenima zrenja i čekanja. Tako sveti Ivan od Križa spominje “noche obscura” – “tamnu noć” tjeskobe i suhoće kada se čovjek osjeća odvojenim od Boga. I ta je njegova noć potrajala više godina. I što su svi oni činili? Ustrajavali su u molitvi i traženju Boga. Tako su iz svojih pustinja mogli izaći ohrabreni, prosvijetljeni i ojačani.
Vidimo li se ovdje? Zar ne da i ja imam svojih pustinja i svojih dana iščekivanja. Možda se upravo ovih dana nalazim u svojoj “tamnoj noći”, u nesigurnosti i traženju. Možda je upravo mene pogodila nesreća pa sada ne razumijem ni sebe ni svoj život. Možda osjećam kako se na trenutke ljulja moja vjera, sigurnost mojih dosadašnjih stavova i izbora. “Kad su temelji uzljuljani, što da učini pravednik? Gospodin je u svom svetom hramu!” Dakle, učinimo kao i apostoli. Prihvatimo tu tišinu, tu Božju skrivenost i njegovu šutnju i – molimo. Pojedinačno i zajednički. “Noć i dan vapijem tebi”, veli psalmist. Tražimo Gospodina, obraćajmo mu se s pouzdanjem. I, što je najvažnije, ne zdvajajmo kad ne dobijemo odmah odgovora. Jer, upravo je to put čovjeka Božjega: svjetlost, ali i oblaci; snaga Božja u nama i slabost naše naravi. “Zato, uspravite ruke klonule i koljena klecava” (Heb 12,12).
Apostoli su bili zajedno i ustrajali su u molitvi. I dočekali su najveći Božji dar – Duha Svetoga. Sigurno je da će i naša ustrajnost donijeti svakome pojedinome i svima zajedno mir, sigurnost, radost i zajedništvo jednih s drugima i s Bogom.
 |
Prošle nedjelje sva prikupljena milostinja preko našega Biskupijskog Ordinarijata poslana je za pomoć onima koji su stradali u poplavama; prikupljeno je 3. 500kn. Od srca hvala svima koji su i na taj način pomogli onima koji su ostali bez svega, ali i po toj dobroti svim stradalnicima dali nadu tj. da nisu sami. Završio je mjesec svibanj, a s njime i naše svibanjske pobožnosti, zahvaljujem svima koji ste se skupljali na pobožnosti u župnoj crkvi i po našim kapelama, ali i molitvu krunice molili u svojim obiteljima, neka svima nama Blažena Djevica Marija bude na pomoć... VJERONAUK: |
 |
|
 |
 |
 |
|