8. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: "Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.
Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?
Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: Ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni? Nemojte dakle zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti?' ili: 'Što ćemo piti?' ili: 'U što ćemo se obući?' Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova."
Matej 6,24-34
Svaku večer ja svoje brige predam Bogu. On će i onako cijelu noć biti budan.
Mary C. Crowley
U svojoj knjizi „Vjeruj i pripadaj“ Bruce Larson piše kako je godinama radio u NYC gdje je u svojem uredu savjetovao velik broj ljudi koji su se hrvali sa svojim brigama. Često bi im predložio neka prošetaju s njim do zgrade RCA (Radio Corporation of America).
Pred ulazom u tu zgradu nalazi se divovska statua Atlasa, savršeno građenog čovjeka, kojemu su svi mišići napet do krajnjih granica i koji drži Zemlju na svojim ramenima. Najsnažniji čovjek na planeti, predstavlja čovjeka i snagu ovoga svijeta, ali koji jedva stoji pod svojim teretom.
I svojim suputnicima Bruce Larson bi rekao: „Eto, to je jedan način kako živjeti svoj život – pokušati nositi čitav svijet na svojim ramenima.
Ali sada pođite sa mnom preko ulice.“ Na drugoj strani Pete Avenije nalazi se katedrala Sv. Patricka i tu iza glavnog oltara, nalazi se svetište dječaka Isusa. Isus je prikazan statuom dječaka od desetak godina, koji bez ikakvog napora drži čitav svijet u jednoj svojoj ruci.
Kao župnik želim vam reći ovo tj, ono što je Bruce Larson govorio svojim pacijentima bilo je pred njihovim očima. Mi imamo izbor. Možemo se pouzdati u ovaj svijet, u njegovu sigurnost, možemo se pouzdati u svoju vlastitu snagu i moć, možemo pokušati nositi svijet i sve svoje brige na svojim ramenima.
Ili se možemo okrenuti Bogu i reći mu: Bože, ja odustajem.
Evo ti život moj. Evo ti sve moje brige. Ja ti dajem čitav moj svijet, jer ja bez tebe ne mogu. Bez tebe padam i propadam pod težinom svojih briga. Kada se mi pouzdajemo u Krista onda su naši životi i naše brige najveća Kristova briga.
U Tebe se uzdam
Klanjamo ti se Isuse koji si s nama i u nama. Neki od nas ti možda imaju puno toga za reći, a neki možda ne znaju što bi rekli. U dubini zapravo imam toliko toga što bih želio podijeliti s Tobom. Isuse, otvori moje srce da čujem što Ti meni želiš reći. I danas mi govoriš: „Tomislave, Petra, Ivane, Katarina, Marko,... ne budi zabrinut za sutra“. Pitam se kako da ne budem?! Znaš da me čekaju ispiti, nove obaveze na fakultetu i u školi. Možda već duže ne mogu pronaći posao ili se susrećem s poteškoćama na poslu... Nije uvijek lako odgovoriti svim zahtjevima, nije lako pronaći motivaciju za sve što me čeka. Čujem, opet mi govoriš: „Ne budi zabrinut za sutra“ Želim vjerovati, Isuse! Zar nisam uvijek dobio ono što mi je bilo potrebno, pa i više od toga?! Zahtjevno razdoblje je ispred mene, ali sve mogu u Onome koji me jača! Isuse, želim željeti ono što Ti želiš. Daj mi hrabrosti da slijedim Tvoju volju jer Ti si moja snaga, moja pjesma, moj mir. U Tebe se uzdam, ne bojim se. Nisam zabrinut za sutra!
Predajem ti sve
Isuse, predajem ti sve sumnje, strahove, teškoće u nadi da će se to pretvoriti u nešto po Tvojoj volji. Predajem ti sve svoje uspjehe i padove, sve prijatelje i obitelj s molitvom da nas i dalje pratiš na našem putu. Zahvaljujem ti na svim svojim vrlinama i manama, zahvaljujem ti što mi daješ mogućnost da budem dobra kći, sestra, majka, prijateljica, supruga i da kao takva svoju okolinu činim radosnom, da mogu udijeliti savjet i da se jedni na druge možemo osloniti. Isuse, hvala Ti što si me učinio baš takvom kakvom jesi. Molim Te da nas učiniš što sličnima sebi, da se s novim izazovima koji su pred nama, hrabro i odvažno suočimo. Daj da tijekom ove godine više molimo jedni za druge, da se odričemo jedni za druge kako bismo mogli vidjeti plodove tog odricanja. Daruj mi strpljivost, daj da da sreću pronalazim u malim stvarima, ojačaj mi duh zajedništva i spremnosti za pomoć bližnjemu. Isuse, daruj mi mudrost da Tvoju riječ mogu primijeniti u svakodnevnom životu, razum da spoznam Tvoj put da Te uvijek mogu slijediti, ispuni moj um darom savjeta da pronađem istinu koju ću davati drugima. Obdari me pobožnošću i strahom Božjim da nikada ne odem od Tebe, već da Ti ostanem uvijek blizu, u vrijeme radosti i u vrijeme tuge.
"Blago siromasima duhom!" – kako bismo mogli upoznati širinu današnjeg odlomka pisma, moramo se podsjetiti početka propovijedi na gori. Tamo je govorio "siromasima". Što znači siromaštvo, objašnjava Isus u današnjem izlaganju.
Nitko ne može služiti dvojici gospodara, nitko se ne može odlučiti za Boga i stavljati novac na prvo mjesto. Ako je kraljevstvo Božje blizu, ako je ono po Isusu već na tajanstven način prisutno, onda je od posebne važnosti da se bez kompromisa odlučimo za Boga i s punim povjerenjem prihvatimo njegov spasiteljski naum, te samo Njemu služimo. Upravo nas novac često ograničava odlučiti se potpuno za Boga. Novac često ima brutalnu vlast nad nama. Zbog novca međusobno ratuju obitelji i nacije: zbog novca bivaju žrtvovani slabi, a ponekad i cijeli narodi. Naš je svijet zamijenio skrbništvo religije za tiranstvo novca.
To preče se čini Isusovo upozorenje da pazimo kome služimo. Krajnje je vrijeme da stvari pokorimo sebi, prije nego nas one sebi pokore. Vrijeme je da odbacimo okove Mamona i slobodno prionemo uz onoga, povjerimo se onome, koji nikad ne prolazi i koji se nikad ne mijenja. Vrijeme je da se oslonimo na onoga, koji nas nikad ne ostavlja. Brižljivost je Božja ženska strana: kao što žena grli i s ljubavlju obasipa svoje dijete, tako nas i Bog zamata u svoju ljubav i brigu, te nas poziva da njemu predamo sve svoje brige i potrebe. Novac je pritom gotovo nepremostiva zapreka koja nas od njega razdvaja. Pa ipak, bez novca ne možemo živjeti. Kako se dakle njime služiti a ne postati njegov rob? Novac mora postati alat, kojim se možemo poslužiti i tako dovršiti Božji svijet i njegovo stvorenje. Božja je ponuda i njegov izazov našoj vjeri, usred nesigurnosti života živjeti u Božjoj sigurnosti i tolike tisuće malih svakodnevnih briga zamijeniti samo jednom: brigom za Božje kraljevstvo i njegovu pravednost. Jesmo li spremni ići tim putem?
PEPELNICA
PRAH I RAZDERANE HALJINE
Zbog plinskoga, odnosno uljnoga grijanja, primjećuje se, posebno po gradovima, sve manje pepela. Možda ćemo jednom voditi djecu u muzej da vide pepeo. Danas je srijeda, Pepelnica. Tko od nas želi imati posla s pepelom?
Pepeo je prljavština koju nitko ne voli, osim Crkve koja drži do starinskih običaja jer za nju pepeo još uvijek nešto znači. Pepeo je simbol. U svim vremenima i u raznim ku¬lturama bio je i ostaje znak trpljenja i tuge. Kadgod bi ljudima stigla tužna vijest, oni bi posipali glavu pepelom ili bi sjedali u pepeo. Bio je to znak kajanja za neki loš čin, odnosno znak tuge zbog loše vijesti ili bolesti.
Zbog “neukusnog” izgleda, pepeo je simbol pokore i tuge. Kada danas posipamo glave pepelom, može se dogoditi da neki ljudi u tom činu ne vide ništa posebno: to je za njih puka tradicija koju žele držati. Tako se sve do danas proteže misao proroka Joela o stavovima prema nekim liturgijskim obredima. Prorok nam privodi u pamet i drugi drevni način izražavanja boli, odnosno poka¬janja, a to je razdiranje haljina. I to je mogao biti samo vanjski čin, bez ikakvog dubljeg značenja ili utjecaja. Stoga prorok smionom slikom ukazuje na pravo značenje takvoga čina, tj. obreda: ako iskreno hoćete izraziti svoje kajanje i bol, ne morate razdirali svoje haljine, ne trebate sipati pepeo na svoje glave.
Posipajte pepelom svoja srca! Simbol pepela javlja se na pragu pokorničkoga razdoblja, kao priprema za svetkovinu Isusova uskrsnuća. Pepeljenje glave ima za nas, kršćane, još jedno dublje značenje. Ono nas, naime, želi podsjetiti da tijekom liturgijske godine trebamo u svom životu nešto promijeniti na bolje, da se trebamo uhvatiti u koštac s nekim pogrešnim stavovima, preokrenuti ih i napraviti korake u pravom smjeru. Kada primamo pepeo na svoje glave, izražavamo spremnost da ćemo ići u susret Bogu s novim načinom mišljenja, govorenja i ponašanja.
Predajmo svoj posao, svoje planove, sebe same, svoje živote,
one koje volimo, svoj utjecaj, sve svoje, pravo u Božje ruke, i tada, kada mu sve predamo, ne će preostati ništa o čemu bi brinuli.
(Hudson Taylor, misionar u Kini)
A ZAŠTO SI TI UOPĆE S NJIMA
Sjedim na ljetnoj terasi slastičarnice u prometnoj ulici u središtu grada. Za stolom na drugom kraju terase sjedi dvoje djece i s velikim zadovoljstvom u velikim zalogajima grabi sladoled iz svojih vrhom napunjenih čaša. Uz njih sjedi ozbiljan muškarac, vjerojatno njihov otac.
Pred sobom drži širom rastvorene novine i s naglašenom pažnjom čita nešto, barem za njega, osobito važno. Uto pločnikom uz terasu nailazi neki čovjek i, bez prethodnog upozorenja, naglim pokretom istrgne muškarcu novine iz ruku. Muškarac se na čas silno zapanji, ali već sljedećeg trenutka obojica prasnu u smijeh te se srdačno pozdraviše.-Otkuda ti ovdje? - upita čovjek muškarca koji je čitao novine.
-Evo - reče on. - izveo sam djecu na sladoled. A ja malo čitam novine.
Čovjek ga je nekoliko trenutaka promatrao. I, dok je polagano slagao novine i odlagao ih na stol, upita:
-A zašto si ti, onda, uopće s njima?
Muškarac za stolom se s nelagodom osmjehne. Htjede nešto odgovoriti, ali ga, prije nego je našao pravu riječ, čovjek koji je bio naišao pozdravi i ode. Muškarac je neko vrijeme zbunjeno sjedio i promatrao djecu koja su još uvijek bila zaposlena oko sladoleda. Potom pruži ruku prema novinama, ali, prije nego što ih je dohvatio, povuče ruku k sebi, gotovo kao da se opekao. Osmjehne se te počne nešto govoriti djeci. Djeca sa zanimanjem podigoše pogled sa sladoleda i medu njima poteče živ razgovor.
Dok sam ih promatrao pitao sam se kako se ja odnosim prema vremenu koje provodim sa svojima. Pitao sam se što sam sve spreman utrpati u isti trenutak, kako ništa ne bih propustio. I što sve pobrkam u nastojanju da uštedim vrijeme. Koliko vremena proigram štedeći ga.
Jer bit će da je u čaši dječjeg sladoleda sadržano mnogo više istine nego i u najdebljim i najozbiljinim novinama. I da čovjek životu i svijetu može mnogo više dodati svojim odnosom prema dječjem sladoledu nego prema novinama. Ono najvažnije uvijek se događa u prostoru između očiju čiji su se pogledi susreli. I zbog toga nije dobro gledati mimo očiju onih s kojima čovjek živi, s kojima se susreće. Nije dobro propuštati neponovljive trenutke.
Istina, može se zbog toga dogoditi da čovjek nema uvida u sve što se u svijetu zbiva. Ali to je posve zanemarivo ako čovjek ima uvida u dušu onih koje voli. Ako može doticati sreću u njima. Biti s njima ista sreća.
Kada se muškarac spremao da zajedno s djecom pođe, osvrne se s nelagodom oko sebe da provjeri je li tko uočio što se zbilo.
Njegov pogled padne i na mene, ali ja sam se pričinjao kao da ništa ne primjećujem. Poželio sam mu reći da se sve to nije zbivalo samo njemu, ali nisam znao kako bih to učinio. Jer upravo je bio završio jedan važan sat životne škole, i svatko tko je bio spreman razumjeti što se dogodilo, mogao je biti na dobitku.
Stjepan Lice
 |
VjeronaukKRIZMANICI Srijeda u 15 sati. PRVOPRIČESNICI petak u 15.00 h. SEDMAŠI A i B Petak 16.00 h DJEČJI ZBOR Subota 16.00 h. |
 |
|
 |
 Ivan Jagić r. 1922. iz Hrženice V. Nazora 24. Najstarijem Hrženićaninu mir vječni. |
|