9. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Pošto Isus dovrši sve svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: »Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.« Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego - reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: 'Idi' - i ode, drugomu: 'Dođi' - i dođe, a sluzi svomu: 'Učini to' - i učini.« Čuvši to, zadivi se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: »Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.« Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava.
Lk 7,1-10
Jedan čovjek odluči upoznati vjeru. Budući da je bio športaš, znao je da nema ničega što se ne postigne marljivošću, naporom, ustrajnošću i treningom. Da bi tako istrenirao vjeru, priključi se jednoj kršćanskoj grupi graditelja. Otišli su negdje na jug i kopali temelje u samostanu časnih sestara za nove zidove.
No, čovjek nije baš puno dobio. I kad su sva braća graditelji već bili otišli, on je još bio tu i obojio je samostan novom bijelom bojom. Časne su mu od srca zahvaljivale. No, on ode žalostan kući. Njegova vjera nije ni mrvicu bila jača i veća. Narasle su samo njegove mišice, u najmanju ruku, su njegova pluća ojačala. Osjetio je da mu ni jedna godina nije tako dobro pomogla kao taj posao, bez pušenja i na svježem zraku.
I odluči svoju vjeru staviti pred još težu zadaću i trening. Javio se u jednu bolnicu i tu je počeo prazniti noćne posude, namještati krevete, prati rane. Dežurao je danju i noću, prekovremeno, razgovarao s bolesnicima, s posjetiteljima, sjedio uz krevet umirućih, a bolesnici su ga voljeli. Beznadni su ga željeli i tražili, i stjecali opet povjerenje, i ispunjali su ga svojom nadom i zahvalnošću. A on je osjećao da je mnogo dobio, ali i da njegova vjera nije postala ništa veća, nego dapače manja.
I kod posljednjeg pokušaja nije ništa bilo drukčije. U domu za nezbrinute i teško odgojive slučajeve nije vjeru ništa trenirao. Našao je ljude, našao je prijatelje, doživio je mnogo lijepoga da je počeo misliti da ne treba puno vjere za izvršavati posao. I opet je imao osjećaj da njegova vjera slabi i slabi. Na kraju je mislio da mu je vjera tako malena kao zrno gorušice. Ali tada je spoznao još nešto: ne postoji velika i jaka vjera, jer po vjeri i u vjeri sve stvari postaju lagane!
 |
 |
|
 Duje Petrišić sin Marka i Tanje iz Hrženice, Vinogradska 23. |
 Danica Kos r.1933. iz Prilesa 23. Hvala joj na molitvama i svemu -jer je uvijek bila uz nas i u zbivanjima oko Crkve. Ivan Bačanir.1931. iz Karlovca, Mirna 10 Josip Krušelj iz Struge. Mir im vječni! |
 |
|