7. uskrsna nedjelja
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.
To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«
Iv 14, 15-16.23b-26
Bože moj, koliko sam godina svećenik, župnik, i sve što uz to ide, i tek sam danas shvatio bit stvari. Krizma je završila. Odahnuli smo od posla, poučavanja, male slatke prisile da bi mladi shvatili krizmu kao događaj, a ne oproštaj od Crkve. Što sve nismo poduzeli da im osvijestimo važnost i potrebu darova Duha Svetoga?
Susreti sa krizmanicima, roditeljima, tu i tamo s kumovima. Dok smo mi vozili na jednom kolosijeku vjere, oni su imali svoj, prizemniji. Ljutili smo se što su roditelji više vremena proveli tražeći gdje će jesti i piti nakon krizme, a manje ih je bila briga za susrete i duhovnu pripremu.
Svake godine isto. Ovih dana, nakon svega, sinula mi je ideja, došao sam do zaključka koji sve to opravdava. Crkva, mi svećenici i vjeroučitelji, tražili smo plodove, ukazivali na veličanstven događaj koji će obilježiti njihov život danas i za vječnost.
Neki su to shvatili, drugi površno ispunjavali, treći se izvlačili pa im je sve drugo bilo važnije od toga. Možda se previše oslanjamo na Duha Svetoga zaboravljajući da on djeluje kod onih koji mu otvore vrata srca. Djeca su plodna njiva. Gdje će koje zrno pasti ovisi i od sijača.
Imam običaj otvoriti Svetio Pismo onako nasumce i pročitati što mi prvo oči vide. Ključ naše muke našao sam u poslanici Galaćanima 6,7-10: „Što tko sije, to će i žeti.“ Zaboravili smo da sjemenu treba vrijeme rasta i ugodna klima da bi dalo plod.
Prvi i najvažniji sijači dobra u djeci su roditelji. Mi podržavamo, pospješujemo rast i dozrijevanje. Sjemenu treba vrijeme rasta, a mi bismo plodove iako je sjetva oskudna, primjer roditelja nedostatan. Nije čudo da su nakon mršave sjetve još mršaviji plodovi. Nije čudo kad ih nakon krizme nema u Crkvi. Preostaje nam molitva da ono što smo mi zasijali dozrije snagom Duha Svetoga.
Stara priča kaže kako je neki čovjek htio od Boga kupiti plodove: mir radost, sreću. Odgovor je bio iznenađujući za kupca: Ja ne prodajem plodove nego sjeme.
 |
 |
|
 |
 Mir vječni! |
 Tomislav Međimorec i Petra Sermek. |
|