Uskrs
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.
Iv 20, 1-9
Vjerujem Gospodine, pomozi mojoj nevjeri! Bez ove rečenice ne znam kako bih mogao reći da vjerujem. Vjera nije neko mišljenje, već pouzdanje, povjerenje, predanje.
Barem bi takva trebala biti i baš zbog toga što znam da ne računam u svemu i ne oslanjam se potpuno u vjeri na Boga, svjestan sam krhkosti svoje osobne vjere. Druga stvar koju mislim da je važno naglasiti kad govorim o vjeri je da je ona dar Božji.
Vjeru nisam izmislio, niti sam je kupio krštenjem, niti su me njome našopali svećenici, već mi je stigla na tajanstven način od Boga. Istina, ja sam je podržavao i njegovao molitvom, sakramentima, čitanjem Svetog Pisma kao što će netko njegovati poklonjeni cvijet da ne uvene, ali ona je uvijek dar -vrijedan i lijep, drag koji želim čuvati.
Encikliku o vjeri, papa Benedikt XVI., nazvao je 'svjetlo vjere'. Vjera to i čini: osvjetljava život, daje nam potrebno svjetlo da razumijemo bolje sebe i svijet oko nas, a posebno onoga od kojega je sve stvoreno, koji sve uzdržava i kojemu sve vodi.
Smatram da je sve vjera, čak i naše znanje jer ga prihvaćamo, vjerujemo u njega i na temelju njega donosimo zaključke. Vjera nije vjera ako nešto vjerujemo, ali to ne koristimo i ne znači nam ništa za život.
Vjera je samo tada prava vjera kada se usudimo s njom riskirati i po njoj živjeti.
Ž I V J E T I
Živjeti znači vjerovati. Živjeti znači biti. Živjeti znači raditi.
Živjeti znači ljubiti. Ne znam točno kako govoriti o životu, ali znam da vjera daje životu posebnu dimenziju. Jasno je da svi ljudi u nešto vjeruju jer prihvaćaju i svoj život temelje na stvarima koje ne mogu provjeriti, a ipak se u njih pouzdaju. Vjera u Boga, stavlja naš život u Božje ruke. Kršćaninu je živjeti Krist. Život počinje od Boga i u njemu će se dovršiti. Nitko od ljudi ne živi jer je sam to htio nego se rodio iz ljubavi svojih roditelja i stvarateljskog nauma Božjega. Po mojoj dubokoj vjeri, svaki život ima u sebi božansku iskru koja ga je zapalila i zato je u svakom životu nešto Božje. Bog je život, a bez Boga ostaje smrt, neživot.
Život na zemlji je odvojen od Boga, no ne potpuno. Mi živimo od njega. Sve što živi od Boga je i Božje je i zato je nada našega života i naše vjere ispuniti život kod Boga, naći ga i predati svoj život njemu.
N e d j e l j a
Vjernici imaju obvezu jednom tjedno, doći u crkvu na misu i to u nedjelju, prvi dan u tjednu, na spomen uskrsnuća.
Slaviti i obilježiti nedjelju, međutim, ne znači samo doći na misu već i mnogo drugih stvari od kojih je jedna ne raditi, odmoriti se, biti s obitelji. To što se tad ne radi, vuče vjerojatno korijenje iz židovske subote kada se nije smjelo raditi. Nedjelja je za mene znak povezanosti čovjeka s Bogom i vjerničke pripadnosti Crkvi koja se tada okuplja na misu.
Dva su elementa nedjelje: misa i odmor. Loše je ako netko nedjeljnu misu shvaća kao prisilu.
Ona je obaveza, ali slično kao što imamo obavezu slaviti rođendan svoje majke, svojega djeteta.
Tom obavezom mi potvrđujemo ono što jesmo: Crkva, obitelj, zajednica. Svaka nedjelja je blagdan Crkve, blagdan uskrsnuća i blagdan spasenja, a mi ne znamo kako to bolje proslaviti nego zajedničkim okupljanjem oko Božjeg oltara na euharistiji.
Nedjelja je za čovjeka, za njegov odmor, za oslobođenje i prekidanje neprekinutog rada. Ujedno, odmor od rada simbolizira odmor koji ćemo nakon rada ovoga svijeta i života, počinuti i odmoriti se kod Boga u vječnosti.
Ne slučajno, Ivan Pavao II. je baš i preminuo 2. travnja 2005. god.
u noći koja je prethodila blagdanu Božanskog milosrđa. Taj je blagdan sam Ivan Pavao II. bio odredio za prvu nedjelju poslije Uskrsa – prema želji koju je Gospodin obznanio sv. Faustini Kowalskoj (1905. – 1938), proročici Božanskog Milosrđa. Papa Ivan Pavao II., još kao nadbiskup u Krakowu 1978. godine – kratko vrijeme prije dolaska na Stolicu sv. Petra – dao je i prvo službeno Crkveno odobrenje za pobožnost Božanskom milosrđu. Naposljetku je on kao Papa proglasio Faustinu Kowalsku blaženom na osminu Uskrsa 1993.; potom ju je kanonizirao kao sveticu na osminu Uskrsa 2000. godine. U samoj homiliji na misi kanonizacije sv. Faustine, ustanovio je on Nedjelju Božanskog milosrđa kao blagdan za cijelu Crkvu.
 |
U nedjelju Božanskog milosrđa, 8. 4. u 18 sati u našoj će župi biti Uskrsni dekanatski koncert mladih. Dođite s nama slaviti Gospodina!!! Hvala Borisu Kovaček i Marini Kovačić iz Sv. Đurđa na aranžmanima za Uskrs! |
 |
 |
 Franjo Jurinić iz Luke 11. Mir im vječni. |
 |
|